Kočiona sila osmomartovskog marša

Nađa Bobičić

Solidarne i pobunjene! Marš za radna prava, solidarnost i mir!

Ovo je slogan marša koji će se nakon dvije godine ponovo održati osmog marta u Beogradu. Dvije su to teške godine pandemije, ekonomske krize, mnogobrojnih globalnih sukoba. Godine obilježene gubicima – ljudskih života, mira, blagostanja, sigurnosti. Urušene zajednice, zakon jačega, svakovrsno nasilje, sve to generiše globalno dominantni sistem.

Kapitalistička se lokomotiva sve više ubrzava, a sa ubrzanjem jača i želja nas putnica i putnika voza koji srlja u propast da povučemo kočnice, rečeno metaforom Valtera Benjamina.

Naizgled živimo u jednoličnoj tamnosivoj distopijskoj stvarnosti, koja kontinuirano srlja u propast. Upravo mehanizam ukidanja nade u mogućnost pravednijeg svijeta, potpomognut i revizionističkim brisanjem socijalističke prošlosti, mehanizam je kojim se brišu i prošlosti i budućnost. Ostajemo tako zarobljeni u tumornoj repetitivnoj svakodnevici.

Ipak, ma koliko sistem djelovao stabilan, njegove kontradikcije čine napukline sve izraženijim, a ubrzano srljanje proizvodi sve veće trenje i otpor. Tom trenju pridonose pokreti zasnovani na udruživanju i solidarnosti, na socijalnoj pravdi, antifašizmu, pacifizmu, rodnoj ravnopravnosti, antirasizmu, ekološkoj održivosti.

Osmi mart je izabran kao datum za Međunarodni dan žena 1910. godine na Drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu. Već naredne bio je obilježen i u domaćem časopisu Jednakost, koji su uređivale ovdašnje socijalistkinje. Bilo je to prije 111 godina. Ovaj praznik je pokrenut sa idejom da radnice, isto kao i radnici, treba ravnopravno da učestvuju u revoluciji, i potom u izgradnji socijalističkog sistema. Dakle, njegov karakter je od početka eksplicitno borbeni.

U tom duhu i ovogodišnji marš u Beogradu objedinjuje snage prošlosti kroz revalorizaciju borbene istorije, i otvara mogućnost za nove snage budućnosti.

Upravo pobuna protiv distopije sadašnjice jedan je od razloga zašto se u pokretu poslije dugo vremena inercije ponovo počinje osjećati entuzijazam, čak i najbazičniji osjećaj radosti što ćemo se ponovo vidjeti i marširati zajedno. Marš ove godine tako predstavlja zajednički napor da se počne sa pritiskanjem kočnice.

Masovnost feminističkog pokreta nemoguća je bez saradnje sa drugim progresivnim pokretima. Zato ove godine zahtijevamo poštovanje i unapređenje radnih prava žena, posebno uzimajući u obzir takozvane osjetljive ili višestruko marginalizovane grupe kao što su samohrane majke, Romkinje, žene sa invaliditetom, žene iz ruralnih područja, lezbejke, trans žene. To je razlog i zbog čega se osvrćemo na ekološku katastrofu u kojoj živimo, i posebno na ogromni doprinos žena u borbi za ekološku održivost. Konačno, pacifistički zahtjevi neodvojivi su od feminističkih, otud i poziv na promptno i mirno razrješenje svih sukoba.

Kao da je najednom buknuo utopijski potencijal koji se otvara kada se počnu zaceljivati pokidane veze nepovjerenja i razjedinjenosti, i kada se feministički pokret otvara ka srodnim pokretima kao što su kvir, ekološki, sindikalni. Sa svakim novim zajedničkim sastankom, svakim novim mehanizmom organizovanja, sa svakom nesugasicom koju smo prevazišle u toku organizacije, marš je postajao sve izvjesniji.

Poslije dvije godine izolacije i decenija urušavanja radnih prava, opet zajedno ulažemo snagu da zakočimo ubrzano nadolazeću propast. Čini se posljednji je, ali i pravi trenutak, da se progresivni feministički pokret počne ujedinjavati.

Ovogodišnji marš je važan kao inicijani impuls, zato ma koliko da nas se okupi biće to značajan korak. Ali glavni posao tek predstoji. On između ostalog podrazumijeva:

• Jasnu ljevičarsku teorijsku i ideološku artikulaciju, koja će dovesti do radikalnijeg postavljanja zahtjeva.
• Kontinuiran rad na omasovljavanju pokreta i uključivanju žena različitih životnih iskustava i identiteta tokom cijele godine, ne samo pred simbolično važne datume.
• Stalno propitivanje postojećih i kreativno promišljanje novih mehanizama transparentnog i uključujućeg organizovanja.
• Insistiranje na tome da i drugi progresivni pokreti rodnu ravnopravnost sistemski uključe u svoj rad, ne samo da se zadrže na površnoj korektnosti. Jer rodna emacipacija treba biti zajednički cilj, ne samo „odgovornost“ feministkinja.
• Širenje kontakata sa regionalnom i međunarodnom lijevo-feminističkom zajednicom.

Ovog Osmog marta stoga slavimo pređašnje i pridružujemo se današnjim kočionim snagama, i već se pripremamo za naredne godine, solidarno i pobunjeno.

I dok Evropom i svijetom odjekuju ratni marševi i sukobi koji se vode isključivo u interesu kapitala, a na uštrb klasno, rodno, rasno, kolonizatorski pokorenih zajednica, njima uprkos mi marširamo ZA RADNA PRAVA, ZA PRAVDU, ZA MIR!